Nisam pisala ništa na ovom mestu dve-tri godine, ja mislim, i nema sad to veze. Nemam nikakvih namera, došlo mi da napišem nešto što možda nekome... pa ajde da ne bude nadmenosti iz naslova, pa da ne kažem, pomogne, nego da kažem recimo, recimo.. ukaže. U stvari, možda stvarno može da pomogne.
Stvar je moderna, dugo, sad je već i demode koliko je moderna a radi se o onoj jogi iz naslova. Moderna je i "duhovnost", meditacija, nju ejdž religija-filozofija-psihologija puna je budističkih termina ali ređe i pojmova, tj propovednici ne umeju da ih prevedu i nije mi namera da se bavim tim. Malo učeniji među njima nalaze slične reči u Novom Zavetu, što (mislim ja) nema veze sa širinom shvatanja nego opštom kulturom, ko pokušava da shvati zapadnu civilizaciju a ne barata poznavajem Biblije gluplji je od onog koji misli da je dovoljno znati da je bila neka tamo Grčka, neki društveni poredak, ustrojstvo koje je u sebi saržalo teatar i politiku, grad i bogove, sport i znanje.... sve su to discipline. I tako... Ovde se radi o disciplini, disciplini kao veštini.
imala sam, zapravo zapatila sam velik otpor prema jogi poslednjih godina, pa i decenija, iako znam da je ona osnov svega, od gimnastike, akrobatike, scenskog pokreta, baleta, teretane (i teretane, dada) i slušajući prijatelje koji su otkrili jugu postala sam nadmena i uopšte mi se nije išlo na tu stvar, koju sam počela da zamišljam kao simuliranje bavljenja sobom, nikakav sport, duhovnost (što kad čujem dobijem visok tlak) i tako... Slušala sam i, gordost je prvi greh nema tu priče, mislila - za ime sveta je l moguće da su ove žene (uglavnom su žene) toliko otuđene, odrođene od svojih tela, toliko neupoznate sa svojim telima da im treba neki kouč da im dočara da je lepo, da je važno da hodaš bosa, da je stopalo koje dodiruje zemlju jedan divan kontakt, i korak, i da se o tome i ne misli, to mogu da uče od dece, kučića i ostalih...
A onda je slučaj hteo da kao kolateralni suvozač u saobraćajnoj nesreći polomim koleno i lakat - levo i levi. I paklenih 3 meseca u gipsu, pa fizioterapija kakvu ne bih mogla da sanjam da se nije našao moj urednik i doveo čoveka koji se posvetio i da nije bilo jedne odlične žene koja nije mogla da se načudi mom brzom hodu a ja se digla posle onih meseci ležanja... ne smem da mislim na šta bi sad sve to ličilo. I OK. I nikakav sport mi nije padao na pamet, ruka je krivo srasla, trebalo je da operišem lakat, ja se bojim operacije i to je to.
I sad - joga.
Nadmenost - a to je ono kad o nečemu znate dovoljno da vam interpretacije deluju budalasto. Međutim, što je još gore, kad o tome pa opet ne znate dovoljno da vas interpretacije ne dotiču, kad ste opterećeni kao svaki normalan malograđanin i tim društvenim kontekstom... Bruka, gde ću ja na jogu, pa to znači da starim, saću tamo da gledam one klimakterične, to je sporo, ja sam za teretanu, jedrenje, ja sam sjajan plivač, ja sam ja a one, pa one su... šta će, jadne. Dakle, nadmenost kao predrasude.
Promisao, koja zna bolje od mene, htela je da se baš u ulici gde živim otvori studio. Tip - pa, neki đavo koji se više bavio borilačkim veštinama a one, ko što znamo - do jedne, sem boksa i tako tih, za osnovu imaju jogu, naravno. Uđem. Počnem da radim. Kažem čoveku da ne mogu da napravim više čak ni zvezdu nego na jednoj ruci, a malo me i strah posle one lomljave. Odradim sve (nemam pojma ko je još vežbao, nije bilo puno, nije bilo prazno, nije me zanimalo sve ono što sam mislila da me nervira, nisam ništa primetila, slušala sam šta ovaj govori i ponavljala šta on radi), zastanem jednom, da ne prepričavam i ne frljam se s nazivima, to je kao da je trebalo da uradim nekoliko sklekova a ja ne mogu da radim sklekove na jednoj ruci. Leva ne radi, naravno.
Čovek me posmatra. Govori kada da stanem ali ja neću (nadmenost), ponavlja da ne treba biti istrajan na silu (ha, kao da ja to ne znam, ali ja nastavljam), na kraju mi prilazi i pokazuje samo meni. Da vidi dokle možemo da idemo. Ma do kraja sveta, nisam trenirala milion godina, toliko sam se sebe uželela da bih mogla dokle god hoće.
Dogovaramo se da sledeći put dođem malo ranije.
Časkamo. Kupuje me pričom kako je lomio rame, kako je bilo smrskano, kako nije mogao ČAK ni stoj na rukama da napravi. Zaljubim se momentalno! U jogu, naravno, posle duge duge rastave. To je to! Gledali su me kao da nisam normalna kada sam govorila da posle tog prokletog sudara ne mogu ČAK ni stoj na glavi, ni na rukama da zamislim, ma ni zvezdu. Pitali, a dobro svega ti - za šta će tebi to? Nisam umela da objasnim zašto je mi je to tako jako jako važno. Ne umem ni sad. I eto, pojavi se čovek koji izgovori ono, ma ČAK ni stoj na rukama nisam mogao... i ne izvinjava se što to govori, govori kao ja, govori o najprirodnijoj stvari na svetu, kao da je rekao da ne može (ČAK ni) da hoda.
Eto zašto je poučno. Koliko god vam se smučila neka priča zbog mode ili ljudi koji je praktikuju a vi ne da ne vidite rezultate nego počinjete da ih gledate kao Jehovine svedoke a na svu muku, oni ostaju trapavi kakvi su i bili i vi ste sasvim sigurni da taj koji ih uči nekakvoj jogi drsko prodaje maglu - dakle, koliko god mislili da znate, jer ste jednom znali nešto ali ste zaboravili notornu činjenicu da se vreme menja, vi u vremenu takođe, dakle šta ste znali ne znate, može biti i da znate bolje ali svakako ne isto. I nije retkost da kondicija koju ničim niste održavali, vremenom postaje veća nego kad ste bili mlađi, nešto se sakuplja, nešto znate, vaše telo zna, zapravo imate meru i onda to, paradoksalno, radite kao da ste nepotrošivi.
A ostala bih uskraćena za ovu veliku radost samo zbog otpora prema "duhovnosti" i gunđanja kako je joga disciplina a ne neka bogotražiteljsko-ateističko-filozofska papazjanija za one koji su sprcali 100 godina i ne znaju ko su, imaju krizu identiteta ili šta već.
Nisam htela da zvučim grubo, ali želela sam da budem jasna - koliko jaka odbojnost i predubeđenje da se jogom sada bave samo prodavci magle a kupuju je budale (a ja jadna više teretanu, gde znam o čemu se radi, neću videti... mada ovaj fini čovek kaže da hoću, i to brzo, kako on vidi a ja još ne vidim), mogu da liše čoveka, ženu, lice koje ima četri banke, najveće radosti na svetu a to je sresti se ponovo sa granicama svog tela i pomerati ih.
Može da se primeni na sve. Najgora je ona nadmenost koja u svojoj gluposti nažalost ponešto i zna i onda to što zna koristi da zatvori sva vrata, neće ni da čuje za nešto (šta god bilo), nije radoznala i samim tim je i ono što je znala (ta nadmenost) pretvrila u znanje koje je mrtvo, jalovo, nije na korist i samo je eventualno na štetu.